Priča o Hawayo Takati
Djetinjstvo Hawayo Takate
Roditelji gđe Takata došli su iz Japana na američko otočje Hawaii u potrazi za poslom i boljim životom. Naselili su se na otoku Garden Isle of Kauai. Hawayo Takata rođena je kao njihovo treće dijete uoči Božića 1900. godine. Kada je majka ugledala majušnu djevoj-čicu u sebi je pomislila: "Ako ovo dijete želi uspijeti u životu, mora dobiti ime snažnog značenja." I dadoše joj ime Hawayo prema najvećem otoku.
S trinaest godina, zajedno sa svojim vršnjacima, u želji da zaradi nešto novaca preko ljeta odlazi brati šećernu trsku. Fizički slabija od ostalih, to iskustvo doživljava kao vrlo teško. Na odlasku pada na koljena i obraća se Bogu riječima: "Molim te, nikad, nikad više ne dozvoli da se vratim u polje šećerne trske. Molim te učini da svojim rukama činim bolje stvari."
Tada se tri puta poklonila i poljubila zemlju. Nije potrebno reći da je ta ceremonija za njene vršnjake bila izvrsna zabava. Ali sudbina je tako htjela i ona se doista više nikad nije vratila u polje šećerne trske.
Usporedno s pohađanjem škole, vrijedno je radila i druge poslove i tako privređivala za obitelj.
Brak i bolest
U jednoj bogataškoj kući gdje je radila kao sluškinja upoznala je mladog Saichija Takatu koji je ovdje radio kao knjigovođa. Za njega se udala 1917. godine. Imali su sretan brak u kojem su se rodile dvije kćerke. Godine 1930. Saichi se razbolio i umro u dobi od 34 godine od raka pluća. Ostavši sama, Hawayo je naporno radila potisnuvši svoju tugu, sve dok jednog dana nije doživjela živčani slom. Osim toga, osjećala je jake bolove u predjelu abdomena. Više nije imala kamo i otišla je liječniku. Liječnici su dijagnosticirali tumor na maternici, žučne kamence i kroničnu upalu slijepog crijeva. Zbog emfizema nastalog od astme nije bilo moguće upotrijebiti anestetike, pa prema tome ni obaviti operaciju koja joj je bila prijeko potrebna. Njena se situacija činila bezizlaznom.
Velika promjena
U krajnjem očaju, obratila se Bogu za pomoć i ponovno kao da ju je samo Nebo čulo. Za tri tjedna u njenom je životu počela potpuna promjena. Jedna od njenih sestara umrla je od tetanusa u dobi od 25 godina. Njihovi su roditelji nedugo prije toga nakon 40 godina odlučili posjetiti Japan i ostati ondje godinu dana. Sestrina je smrt bila prevelika tragedija da se samo šturo napiše u pismu i Hawayo odlazi u Japan da im to osobno saopći. Usput se odlučuje pregledati u klinici u kojoj se liječio njezin suprug. U klinici je odlučuju operirati i tako, toga jutra dok je spremna ležala na operacijskom stolu, iznenada je začula glas: "Operacija nije nužna." Pomislila je da joj se pričinja ali se glas opet javio. Za svaki se slučaj uštipnula, ali je i treći put čula isti glas. Što da učini? Začuo se glas: "Pitaj. Pitaj." Što, koga? "Glavnog kirurga", odgovorio je glas. Na to je Hawayo ustala sa stola na opće nezadovoljstvo medicinskih sestara i zapitala glavnog kirurga: "Postoji li neki drugi način?" On je mislio da se uplašila operacije, ali je ona bila uporna i nakon malo kolebanja kirurg je izgovorio riječ - REIKI. No, rekao je i to da joj taj drugi način ne može obećati čudotvorno ozdravljenje, jer će mnogo toga ovisiti o njoj samoj.
Reiki klinika "Shina No Machi"
Tako je gđa Takata dospijela u Reiki kliniku dr. Hayashija. Soba u koju su je uveli bila je vrlo tiha. U njoj je bilo osam pacijenata koji su ležali na ležajevima, a po dva su Reiki praktikanta istovremeno radila na jednom pacijentu. U toku prvog tretmana Reiki praktikanti su na njeno zaprepaštenje točno dijagnosticirali sve njene bolesti. Njihove su ruke bile neobično tople. Do kraja tretmana osjećala se kao u pećnici. Potpuno zbunjena, pokušava dokučiti odakle dolazi ta toplina. Nakon tretmana namjerno ispušta torbicu na pod da provjeri kakvu su to grijalicu postavili pod ležaj, ali ništa ne pronalazi. Ni na plafonu nije vidjela nikakvu grijalicu. Drugi je dan smogla hrabrosti i zapitala gdje su baterije ili mašina na koju se oni priključuju. Kada su to čuli, svi u sobi prasnuli su u smijeh. Jedan se Reiki praktikant tako jako smijao da je pao sa stolca. Na to je u sobu ušao dr. Hayashi da provjeri kakva je to buka. Mir i dostojanstvo mjesta bili su narušeni! Ali kada je doktor Hayashi čuo o čemu se radi, pridružio im se u smijehu. Tada ga je prvi put ugledala.
Gđa Takata dobiva Reiki
Nakon tri tjedna bolovi su nestali, a nakon četiri mjeseca Reiki tretmana medicina je potvrdila da je gđa Takata potpuno izliječena. Osjetila je da mora naučiti Reiki zato da bi očuvala vlastito zdravlje, ali i da bi pomogla dragim ljudima oko sebe. Međutim, pravila Reiki asocijacije bila su jasna: Reiki ne smije izići iz Japana. Iako Japanka porijeklom, ona je ipak bila Amerikanka i nije lako odustajala. Odlučila je ići drugim putem. Zamolila je glavnog kirurga da joj pomogne i on je osobno, vlastitom rukom, napisao pismo dr. Hayashiju. Dr. Hayashi je sazvao sastanak na kojem je gđi Takati konačno dopušteno da primi inicijaciju u prvi stupanj Reikija... pod uvjetom da ostane u Japanu i svakodnevno godinu dana radi na Reiki klinici. To je bila cijena, ali ju je gđa Takata bila voljna platiti. Pobrinula se za svoje kćerke i preselila u kuću dr. Hayashija.
Radni dan Reiki praktikanta
Njezin je radni dan izgledao ovako. Od 7 ujutro do 12 sati radila je s ostalim praktikantima u Reiki klinici. Jedan je sat trajala pauza za ručak, a popodne je sama ili s dr. Hayashijem odlazila u kućne posjete i tretirala ljude Reikijem. Jedanput je imala priliku da s dr. Hayashijem iscjeljuje i japansku princezu. Na taj se način upoznala s mnogo vrsta bolesti i stekla mnoga iskustva u radu s Reikijem. Nakon godinu dana dr. Hayashi joj je čestitao i rekao joj da je spremna za drugi stupanj Reikija ukoliko to sebi može priuštiti. Gđa Takata je platila 500 USD i stekla drugi stupanj. Godine 1936. vratila se svojoj obitelji na Hawaiije.
Reiki putuje u Ameriku
Nije se imala namjeru profesionalno baviti Reikijem. Mislila je primjenjivati Reiki na sebi, članovima svoje obitelji i prijateljima. Njezin je prvi pacijent bio njezin djever kojem je pomogla u iscjeljenju od kroničnih želučanih i probavnih problema. Pomogla je još nekolicini prijatelja i glas se počeo širiti. Jednog je jutra desetak nepoznatih ljudi čekalo pred njezinim vratima moleći pomoć. Iste godine gđa Takata otvara svoju prvu ordinaciju.
Buđenje novih sposobnosti
Jedne je noći, šesnaest mjeseci nakon otvaranja ordinacije, imala čudan doživljaj. Počelo je s osjećajem kao da lebdi, prolazi kroz zatvorena vrata, prolazi iz pro-storije u prostoriju. Kada se uspjela vratiti u tijelo, po-zvala je u pomoć. Došao je i liječnik, ali nije otkrio ni-kakvu abnormalnost. Objasnio joj je da se taj fenomen naziva astralna projekcija. Za nekoliko mjeseci postala je vidovita. Mogla je vidjeti što se događa na primjer, u bolnici udaljenoj 20 milja. Vidjela bi ženu koja je na stepenicama bolnice doživjela srčani udar, a nikog nije bilo blizu da joj pomogne. Gđa. Takata brzo je nazvala bolnicu i zamolila ih da to provjere i doista njezino je viđenje bilo ispravno. Kada je netko bio u nevolji ili se događala neka nesreća, ona je to čula i vidjela. Svi su mislili kako je riječ o fantastičnom daru, ali ona nije bila sretna. Stalno uronjena u tuđu nesreću, povezana s ljudima koji trebaju pomoć, noćima nije spavala. Bila je na granici iscrpljenosti. Zatražila je pomoć od svog učitelja dr. Hayashija. On joj je rekao: "To je unutarnji dar s kojim si se rodila. Što tvoj sustav bude jači i čišći, to ćeš biti sposobnija da se fokusiraš, primaš i saznaješ. No, u tvom slučaju sama moraš odlučiti hoćeš li biti iscjeljitelj ili vidovita osoba." Takata je odlučila da bude jednostavan kanal za iscjeljivanje. Za nekoliko se mjeseci njezino stanje vratilo u normalu. Hawayo Takata postaje učiteljica reikija 1938. godine. Od tada, pa do svoje smrti 12.12.1980. godine, svoj život posvećuje Reikiju. Zahvaljujući svojoj vitalnosti i pokretljivosti proširila je Reiki s otočja Hawaii na cijelo područje SAD-a. U nastavku je opisano nekoliko zanimljivih zgoda iz Takatinog života i rada.
Takata uči lekciju
Njena prva molba upućena dr. Hayashiju, nakon što je postala učiteljicom Reikija, bio je da joj dopusti da u reiki besplatno inicira ljude koji su joj pomagali kada joj je u životu bilo najteže. Dr. Hayashi je odgovorio: "Nikad ne podučavaj Reiki besplatno. Tako dobiven Reiki za te ljude nema vrijednosti. Svoju im zahvalnost možeš iskazati Reiki tretmanima kada im oni budu najpotrebniji." No, Takata je sada kao učiteljica Reikija i sama mogla donositi odluke, pa je odlučila besplatno inicirati svoje susjede i rodbinu. Jedino je svojim dvjema sestrama rekla da će njih inicirati kasnije. I kako je odlučila tako je i učinila. Nedugo nakon toga, dok je stavljala sušiti rublje, dotrči do nje susjed i zamoli je da pomogne njegovoj kćerci koja se žalila na jake bolove u trbuhu. Takata mu reče: "Ti je tretiraj. Naučila sam te kako se rade Reiki tretmani." A susjed odgovori: "Pa lakše mi je da joj ti daš tretman." Za nekoliko dana dođe druga susjeda: "Moja mala Mary leži kod kuće u vrućici. Molim te dođi i daj joj Reiki tretman." Takata je upita: "Nisam li te naučila što treba raditi? Tretiraj je sama." Susjeda je odgovorila: "Ali ja to još nikad nisam pokušala. Ti ćeš to bolje znati." Takata je shvatila. Ti ljudi nisu shvaćali vrijednost Reikija jer su ga olako dobili. Svojim je sestrama naplatila tečaj. I kada je njena nećakinja imala astmatični napad, sestra se sjetila koliko je platila da nauči Reiki, a nije imala baš ni novaca da plati liječnika, pa je odlučila pokušati da sama tretira kćer. I prije nego je završila tretman, dijete je opet normalno disalo. Reiki je djelovao! Uvjerivši se u djelotvornost Reikija, sestra je nastavila s tretiranjem drugih ljudi i pročula se kao uspješna iscjeliteljica. Kasnije je izjavila: "Bila je to najjeftinija investicija u mom životu."
Edukacija u Chicagu
Godine 1938. Takata upisuje National College of Drugless Physicians u Chicagu.Radilo se o edukciji za liječnike koji su se opredijelili da liječe bez upotrebe medikamenata. Željela se bolje upoznati sa zapadnom medicinom, kao i s fizičkim i fiziološkim aspektima ljudskog tijela. Nakon povratka započela je s otvaranjem ordinacije u Honoluluu.
Morska bolest
Jednoga je dana Takata je primila telefonski poziv od dvojice školskih učitelja da ih posjeti i upozna ih s reikijem u mjestu Hilo na najvećem otoku Havaja. Takata je pristala. Ukrcala se na brod i kad je ušla u svoju kabinu, ugledala je ženu kako jauče i stenje. Žena joj je objasnila da pati od teškog oblika morske bolesti, da nije jela već tri dana, ali da joj je svejedno mučno, da se osjeća vrlo slabom i da pokuša pronaći drugu kabinu jer će joj s njom biti neugodno putovati. A brod još nije ni napustio dok! Takata je odlučila da joj pomogne. Bez riječi je stavila svoju desnu ruku pod ženin kimono na područje želuca. Žena je tek sad zaurlala i počela zvati upomoć. Između njenih vriskova Takata je shvatila svoju veliku pogrešku. Upravo na tom mjestu žena je čuvala svoj novčanik! Situacija je bila krajnje neugodna. Znala je da sad ne smije pomaknuti ruku. U sebi je počela usrdno moliti Reiki energiju da joj pomogne. Zatvorila je oči i koncentrirala se na mentalni tretman. U trenutku je osjetila kako joj prolaze trnci kroz ruku. Žena je prestala vikati i uskoro se na njenom licu ukazao osmijeh olakšanja. Ispričala se na vikanju i zahvalila na pomoći. Takata je s olakšanjem duboko izdahnula i u sebi zahvalila kozmičkoj energiji. Sve se dogodilo tako brzo. Poput čuda. Tada je zamolila ženu da legne, a ona se otišla na palubu da se oprosti od rodbine i prijatelja koji su bili došli da je isprate. Kada se vratila u kabinu, dala je ženi još jedan tretman od pola sata. Znakova morske bolesti više nije bilo. Navečer je žena pojela svoj prvi obrok nakon tri dana, bez mučnih posljedica. Mirno je spavala, a ujutro je uredno doručkovala. Kada su stigli u Hilo, žena je ushićeno otrčala do svoje obitelji na obali da ih izvijesti o svom čudesnom putovanju tako da se nije stigla pošteno pozdraviti s Takatom niti su jedna drugoj rekle kako se zovu. Kasnije u životu Takata je često putovala brodom i imala je priliku pomoći mnogim ljudima koji su patili od morske bolesti, a i nikad više nije zaboravila predstaviti se i pitati za dozvolu da ih tretira Reikijem.Parkerov ranč Većina njenih učenika bili su zemljoradnici koji su radili na plantažama šećerne trske ili su uzgajali povrće i cvijeće. Neki su se bavili stočarstvom, uzgojem krava i svinja. Često su je izvještavali o uspjesima primjene Reikija u svom poslu. Parkerov ranč je bio najveći ranč na Hawaiima. Jednom je prilikom jedan radnik, koseći travu, nepažnjom odrezao prst na ruci. Na Reiki tečaju naučio je o efikasnosti Reikija u akutnim slučajevima. Vratio je prst na mjesto i čvrsto ga je povezao rupčićem. Sam je sebi davao Reiki oko pola sata, a onda je u prstu osjetio pulsiranje i vibracije. Bol je nestala. Tri dana nije odmatao prst, a kad god bi stigao, davao je sebi reiki. Kada je odmotao prst i pokazao ga Takati, vidio se tek mali ožiljak!
Bračni par bez djece
Takatu je posjetio bračni par koji je u braku bio 18 godina, ali usprkos svojoj velikoj želji nisu imali djece. Ženi je bilo 48 godina, a suprugu oko pedeset. Njihova zadnja nada bio je Reiki. Oboje su završili Reiki tečaj i istodobno su odlazili kod Takate na tretmane. Za godinu dana dobili su kćerkicu. Jedan drugi mlađi bračni par već je bio podnio zahtjev za usvojenje djeteta kada su upoznali Takatu. Žena je ostala kod Takate na tretmanima tri tjedna. Morala je promijeniti način prehrane jer je prema Takatinu mišljenju njezin organizam bio previše kiseo, što nije bilo dobro za začeće. Počela je jesti hranu koja je proizvodila lužnati efekt u tijelu. Bračni je par također završio Reiki tečaj radi sebe, ali i radi pomoći djetetu koje se rodilo za manje od godinu dana.Uskoro su i mnogi drugi parovi bez djece počeli od Takate tražiti za pomoć.
Sprovod
Takatinoj je susjedi toga jutra oko pet sati umrla majka i susjeda je sva uplakana zamolila također da s njom ode u kuću njezine majke. Za susjedu je to bio veliki šok jer se dan prije majka žalila na gripu i temperaturu, ali se to nije činilo fatalnim. Susjeda je osjećala veliku grižnju savjesti što je nije otišla posjetiti i trebala joj je Takatina moralna podrška. Susjedin je brat došao autom po njih, i on ispunjen bolom i krivicom. Objasnio je da više od sedam godina nije dolazio majci u posjet jer je putovao po svijetu, a sada kada se vratio i htio joj iskazati svoju zahvalnost i ljubav, ona je nenadano umrla. I brat i sestra imali su osjećaj da su majku nepravedno zanemarili. U takvu raspoloženju stigoše pred roditeljsku kuću. Takatu je srce zaboljelo kad je to čula i u sebi se obratila Bogu: "Bože, ako imaš uši, čuj ih, jer jedino ti ovdje možeš nešto učiniti." Pred kućom su zatekli rodbinu i susjede koji su pripremali za skori sprovod.
S obzirom da Takata nije nikoga od tih ljudi poznavala, stala je sa strane. Nikad prije nije doživjela da je ljudi zovu da im pomogne kada je netko već bio umro. Kako nije znala što da kaže i utješi ih, uzela je jednu stoličicu, sjela pokraj tijela mrtve žene i učinila jedino čega se sjetila - obje je ruke stavila ženi na solarni pleksus. Bilo je devet sati ujutro i majka je već oko četiri sata bila službeno mrtva. Nakon toga je Takata jednu ruku stavila ženi na srce, a drugom je tretirala sve ostale unutarnje organe. Oko 10.30 minuta učinilo joj se da osjeća malo topline oko ženina pupka... ili je to bila samo njezina bujna mašta? No nastavila je sa tretmanom, a u sebi se još usrdnije molila. Iznenada je stara gospođa zatreptala vjeđama i uzdahnula. Takata nije mogla vjerovati. Tiho ju je upitala: "Jeste li budni?" Nakon još jednog uzdaha žena je prošaptala: "Jesam." Kada se još malo oporavila, žena je tihim glasom rekla: "Čula sam nekoga kako me zove. Gotovo sam prošla kroz tunel. Stala sam na vrijeme. Čula sam kako me zovete i onda sam se vratila." Kćer je, još uvijek u šoku, pozvala oca. Njihovom zaprepaštenju nije bilo kraja. Takata ju je tretirala još oko sat vremena, a otac je tiho zamolio ljude da se raziđu kućama. Još je dva dana Takata dolazila i tretirala ženu koja je ojačala i izgledala kao da se vratila iz dubokog sna, bez ikakvih posljedica. Takata je iz toga zaključila da u Reiki nikad ne smijemo izgubiti nadu. Ako postoji i iskrica života, moramo se dodatno potruditi i moliti Boga za milost i blagoslov.
Iz knjige "Living Reiki: Takata's Teachings"
Vrati na vrh